Nisam vam rekla da mi je stigao
najnoviji model vremenske
mašine? Ma, iznenada pre par nedelja na
kućnu adresu. Ništa nisam morala da platim. Kaže isporučilac probni period
mesec dana, ako nisam zadovoljna mogu da je vratim. Nemam pojma otkud se
stvorila i ko je zvao tu grdosiju, ali za sad se dobro snalazim. Jedino što je
malo svojeglava i ne da mi da je kontrolišem, nego me baca tamo-vamo kako njoj
dune. Naravno da nisam proučila uputstvo, ko još to radi! Kao čitate uputstvo
za novi mobilni? Kao ne tapkate besomučno po meniju istražujući najnovije
mogućnosti svoje mašine? Pa da, tako i ja! Samo što nikako da naiđem na ikonicu
za budućnost. Za sad me iz nekog razloga
vodi samo u prošle, pomalo i zaboravljene dane.
Beograd, poslednja godina prošlog veka.
Crvena Zastava 101, iliti Zmajko. U kolima smo nas dve, idemo na svirku drugara
kolege s fakulteta. Iz centra grada i milion kafića, gunđajući u koju nedođiju
smo se uputile, stižemo na kraj blokova u nešto što liči na lokalni bircuz,
zadimljen, mračan, pivo se pije iz flaše, svi smo zbijeni za plastičnim stolovima, nova
lica jedva razaznajem kroz dim, trudim se da zapamtim glasove. Svirka odlična, neka
ludačka energija tih, tada dvadesetipar godina starih mladića. Nakon te večeri
nailazi jedan od najlepših perioda. Neverovatni momci, predobra druženja, muzika,
pevanja do zore, žurke, okupljanja. Bilo je najvažnije naći se u tekstu, pevati
iz dubine stomaka, pričati puno, misliti malo. Vreme puno neke neopisive sreće
i zadovoljstva. Par godina sreće koju je u vatreno crveno bojila košulja jednog
od njih, u morsko plavetnilo oči drugog, u trava zelenu dukserica trećeg.
Zuuuuum!
Godina je devedesetprva, u kabini žičare sam sa ujakom, ujnom i braćom od
ujaka. Oluja je počela, struja je nestala, kabina se ljulja, a mi smo na sred
planine u blizini Sofije. Moj brat ima najzarazniji smeh na svetu! Baš u
trenutku udara groma počinje da se smeje. Ne znam da li se kabina ljulja od
našeg zacenjivanja ili od vetra. Ne bojimo se. Suviše smo blesavi da bismo se
plašili. Zuuuuum! Januar je, dok smo veselo đuskale u KSTu pao je sneg. Krcka
pod nogama, na putu do kuće se čuje samo ona tišina grada pod snegom. I naše
urlanje Ne volim januuuuaaar i beeele zimske vragoveeee...više ne prolazim
ulicom Dositeeeejevom. Nije nas briga što kasnimo kući, što će nju opet kazniti
roditelji, što smo mokre. Briga nas samo za njih dvojicu i kad ćemo ih opet
videti. Obrazi se rumene od zime, iz usta uz svaki ton izlazi i para, skakućemo
niz Dositejevu i ceo svet je naš! Zvrrrrrrrrrrrrrr! Usisavanje uz đuskanje u
stilu Fredija Mejkrujija i smejanja prethodnog vikenda sa novim drugarima s faksa prekida telefon. Fiksni, narandzasti, EI Niš. Ona ima
rak. Ona ima 23 godine. Ona je zaljubljena, ona je srećna, ona je puna planova,
ona je duhovita, ona je...mrtva. Ding – dong- ding- dong! Vozim bicikl kroz
Branderburšku kapiju. April je, a ja sam u Berlinu. Nalazim se s njim i odlazimo
na kanal. Svet je moj, viza više nema, slobodna sam! Ciiing! Živeliiiii!
Ne, nisam još počela da radim. I nisam
uplašena, nisam ni u panici, a nisam ni nesrećna. Posao za prvu pomoć sam našla, al (naravno) čekam
da mi jave kad da dođem da prodajem tašne i šešire. Da budem veseli šeširdžija.
I da od toga sasvim pristojno živim. Bar dok ne dođe zec i dovede me s druge
strane ogledala! Heheh! A upoznala sam ovde u međuvremenu i par starosedelačkih imigranata iz Srbije. Neki
od njih su me pitali šta mi je uopšte palo na pamet da dođem ovde, eeej, iz
Srbije, iz Evrope, oooovde! Eto, oni su tu 20 godina i sutra bi se vratili! Aaaaa,
pa ne možemo, čekamo penzijum, mila, ne možemo sad. A
išla sam i na test iz prevođenja da bih postala zvanični prevodilac za
Imigracionu službu. Slušajte me dobro, kažem svima i ovde - ja više ne mogu i ne želim i nemam nerava da
polažem ispite i da me testiraju i da dokazujem nekome nešto! Ja, bre od 1997. polažem
ispite! Skoro 20 godina pokazujem i dokazujem. Dosta je! Dosta je! Gotovo je!
Vrrrrr vrrrr vrrrrrr! Gotov je! Gotov je!
Dosta je! Pištaljke u ustima, crno beli transparenti s pesnicama, grupna
histerija, energija mase, bunt! Još jedno gutanje suzavca, bežanje kroz haustore
proučavane godinama, neka nadljudska smelost! I konačno sloboda! I konačno ne
idem više nigde! Beograd je svet! Euforija, bager, dim. Dim. Dim.Dim. Piiip
piiiip piiiiip! Šta je sad? Otkud ovaj dim! ’Bem ti ovaj vremeplov! Izgore mi
proja, ovde, u Torontu, ovog 5. oktobra 2016.
Нема коментара:
Постави коментар